Obučena u bisere

Sve što je sad oko mene sasvim je nepoznat svet

Ovako nešto se desi kad uđeš na pogrešan let

Prate me znaci pored puta, na svima isti smer

Nekud me ulice vode, daleko sam od slobode

Pod glavom kamen, a napolju dan

Da moram da bežim, to napokon znam

Ja sam sanjala davno ovaj san

Čuvam ga u mreži sećanja

Da mi dođe u noć, vrati veru u dan

Kad izgubim tlo pod nogama

Bela je svetlost svud po meni, i pena vodena

Pogled ka usijanom Suncu, do kraja vremena

Pod nebom ležim, obučena u bisere

Nižu se slika za slikom, al' jedna nedostaje

Ja sam sanjala davno ovaj san

Čuvam ga u mreži sećanja

Da mi dođe u noć, vrati veru u dan

Kad izgubim tlo pod nogama

Kad snovi postanu java, kad java postane san...

Barem ti

Jutro je svanulo, srušilo noć

Ono te poznaje u mome krevetu

I ne očekuje da drugi bude tu

Ono bi moralo znati

Dugo već traje

Da bih te olako izgubila

Neko te slagao, san mi razorio

Od kada volim te, meni je svedok Bog

Od tada nije bilo drugog

Samo si ti

Razlog što svi su dani moji, dani u boji

Budi tu

Molim te ovde samo budi, samo što duže

Barem ti bi morao znati

Dugo već traje

Da bi me olako izgubio

Dugo već traje

Budi tu

Sve ovo dobro među nama

Dugo već traje

Budi tu

Molim te ovde samo budi, samo što duže

Barem ti…

 

Sloboda

Živim u kavezu zlatnom, u mestu stojim

I posmatram kako se smenjuju dani

Kao da nemam krila i ne umem da letim, tako sam  umorna

 

Nama je sloboda prirodna potreba

Već dugo nisam letela, sada bih morala, da bih preživela

 

Ja znam da moj je život, tek samo jedna obična priča

Al znam i to da samo moj je, tako je kratak i samo jedan

Previše dugo, u senci tvojoj, lice mi bledi, telo me boli,

Zato se skloni, idi odavde, da sunce ponovo obasja mi lice

 

Tako bih volela da sam bila dovoljno hrabra

Da živim život po svojoj volji

A ne onako kako su drugi hteli, tako sam umorna

 

Moje su oči boje meda, al suze gorke su, niz lice peku me

Već dugo nisam letela, sada bih morala, da bih preživela

 

Ja znam da moj je život, tek samo jedna obična priča

Al znam i to da samo moj je, tako je kratak i samo jedan

Previše dugo, u senci tvojoj, lice mi bledi, telo me boli,

Zato se skloni, idi odavde, da sunce ponovo obasja mi lice

 

Nama je sloboda prirodna potreba...